Site Network: My Company | Personal | Artist projects | Shop


"Let us have fantasy, boldness, unexpectedness, enchantment -- above all, tenderness..."
Georges Bizet (1838-1875)

Mjesoviti brak

Muz mi je Nijemac. Ja sam rodjena u Iranu U Njemacku sam dosla nakon iranske revolucije . Nakon svrgavanja saha. Bila sam jedini zenski student na odsjeku za informatiku Univerziteta u Duesseldorfu. Zahvaljujuci upornosti i daru, vrlo brzo sam postala najbolji student i pobijedila predrasude koje su me docekale na pocetku kad sam se osjecala kao uljez u muskom svijetu. U karijeri sam napredovala munjevitom brzinom. Dobila sam odmah posao u IBM- u. Tu sam upoznala sadasnjeg muza. Kao jedan od vodecih strucnjaka za UNIX sisteme, mogao je da bira mjesto gdje ce da radi i, da ne zvucim neskormno, da napise iznos plate. Odlucili smo nakon tri godine braka da ja zastanem malo sa svojom karijerom i da se koncentrisem na prinovu . Ubrzo nakon rodjenja prvog sina,ostala sam , ne bas dobrovoljno, ponovo trudna. Rodio nam se i drugi sin. Premda je moja majka zivjela u istom gradu, i bila spremna da preuzme brigu o djeci, mene je lagano napustilo interesovanje za moju bivsu profesiju. Osjecala sam sve vecu i vecu zelju da budem iskljucivo majka. Djeca su bila plava i nisu imala nista od moje zagasite puti . Sva sam se predala njihovim podizanju. Navijala sam sat da bih im davala obroke tacno na vrijeme, kupala ih iskljucivo u razmucenom jajetu da bi imali sto njezniju i zdraviju kozu, izvodila u setnje bez obzira na vremenske prilike . Jednostvno, citav zivot sam podredila njima. Posto smo materijalno bili obezbijedjeni zahvaljujuci muzevljevom poslu, izgledalo je da smo bili nasli idealnu formulu za zivot.
Djeca su krenula u skolu zajedno premda nisu bila isto godiste. Iako su prvo naucili persijski i njime se koristili puno suverenije nego njemackim, vrlo brzo po polasku u skolu su se preorijentisali na njemacki kao glavni jezik i poceli da prednjaace u svim predmetima. Nakon drugog razreda, uciteljica nas je pozvala i predlozila da ih kao vanredno nadarene premjestimo u cetvrti razred. Za starijeg sina nisam imala nista protiv , medjutim po mom misljenju mladji je jos bio emocionalno nezreo za taj korak. Ubijedili su nas da ne bi bilo dobro da ih razdvajamo i da bi se to moglo odraziti na njihov razvoj.
I kao sto se u predskolskom periodu citav moj zivot vrtio iskljucivo oko njih, tako isto sam se predala svim svojim bicem njihovom obrazovanju i vannastavnim aktivnostima. Vodila sam ih do skole. Sacekivala ispred skole po zavrsetku nastave. Imala sam do u tancine razradjen plan svih njihovih aktivnosti ? vodila sam ih na casove klavira u obliznju muzicku skolu, dvaput sedmicno na treninge plivanja. Jedinu sjenu na citav ovaj poduhvat pocela je da baca cinjenica da djeca vise nisu zeljela da komuniciraju sa mnom na persijkom. Svi moji pokusaji da ih uvucem u bilo kakvu duzu konverzaciju na svom, i prakticno njihovom maternjem jeziku, nailazili su na neprobojni zid odbijanja. I dalje sam nastojala da ostanem dosljedna u svom pokusaju da se kod kuce ravnopravno koristimo sa oba jezika , naime, da dok smo sami nas troje govorimo na persijskom a da predjemo na njemacki kad otac dodje kuci, no, ta prije uspjesna formula vise nije funkcionisala. Oni su me slusali, pokazujuci vrlo jasno da me dobro razumiju, ali na persijskom vise nisu htjeli ni da progovore. Radili su to tako odlucno, dosljedno i zacudjujuce slozno, ne ostavljajuci mi ni trunku prostora za protivakciju, guseci sve moje dalje pokusaje jos u zacetku. Nije mi preostalo nista drugo nego da se pomirim sa tim porazom i ostanem sa slabasnom nadom da se radilo o prolaznoj fazi i da sam mozda morala platiti danak svojoj pretjeranoj ambicioznosti. Nazalost , to je izgleda bila samo najava za novi udarac sudbine koji me docekao. Jednog dana, kao iz vedra neba, stariji sin me pogledao ravno u oci i rekao da ne zeli da ih vise dovodim do pred skolska vrata i da ih cekam po povratku iz skole na prvoj raskrsnici ispred skole jer su ih vec nekoliko drugova iz skole pitali odakle im je majka i da li su oni pravi Nijemci.
Muz je kao i obicno bio na sluzbenom putovanju. Tog dana, po povratku kuci, posjekla sam prst dok sam sjekla povrce jer od suza sam bila skoro obnevidjela. Pribrala sam se koliko sam mogla i krenula u uobicajeno vrijeme prema skoli. Noge su mi postajala olovne kako sam se priblizavala raskrsnici koju su sinovi odredili kao novo mjesto susreta poslije skole. Kao vodjena nekom nevidljivom silom produzila sam dalje do ulaznih vrata skole. Vidjela sam ostalu djecu kako napustaju skolu, no mojih sinova nije bilo nigdje. Obisla sam krug oko skole i potom kao bez duse krenula uz stepenice do njihove ucionice. Nasla sam ih unutra kako sjede obuceni i sa rancima na ledjima. Stariji sin je ustao i pogledao me ponovo svojim ledeno plavim ocima. Rekao mi je hladno i odsjecno da me vidio kroz prozor i da nisu htjeli da izadju. Ponovio je jos jednom da ih ubudece cekam na mjestu koje je on odredio tog jutra.
Te veceri muz je dosao sa sluzbenog putovanja . Do ujutro sam ridala glave zarivene u jastuk . Muz me tjesio i preklinjao da budem strpljiva. Obecao je da ce smanjiti odsustvovanje od kuce i da ce se i on aktivno ukljuciti u taj problem.
Nakon mjesec dana sam predlozila da predamo zahtjev za iseljenje u Kanadu. Muz nije trazio da pojasnjavam motive za ovu odluku. Pristao je bez pogovora.
Vrlo brzo smo dobili odobrenje za useljenje posto je moj muz bio spreman da otvori vlastitu firmu i zaposli jos dva radnika.
Odlucili smo da se sistematski pripremimo i da ucinimo sve da djeci prelaz iz jedne skole i iz jednog skolskog sistema u drugi protekne sa sto manje trauma. Prilikom susreta sa agentom za nekretnine, rekli smo mu smo da nam je prevenstveno bitno da kraj u kojem budemo kupili kucu ima renomirane skole sa dugom tradicijom u kojima se uci njemacki. Odlucili smo se bez puno premisljanja za Forest Hill, kraj koji je izmedju ostalog bio na dobrom glasu i zbog sigurnosti i dobre povezanosti sa gradom..
U sepetembru sam konacno ponovo smjela da idem sa djecom direktno do skole i osjetila sam blagi trijumf kada su me cvrsto stegnuli za ruku i prozborili na kraju gotovo jedva cujno ali za mene gromoglasno ?Khoda Hafez ??Beh Ommide Didaar? na persijskom .
Bila sam zabavljena pripremom rucka kada je zazvonio telefon. Driektorica skole je trazila od mene da hitno dodjem u skolu jer djeca nisu prestajala da placu i nisu zeljela da pricaju ni sa kim drugim osim sa majkom. Osjetila sam da gubim kontrolu nad donjim dijelom tijela.
Kao bez duze sam usla u direktorovu kancelariju. Stariji sin je i dalje imao naprcena usne i nadlakticom je brisao uplakane oci, dok su mladjem jecaji protresali citav grudni kos. Na kraju je stariji sin isprekidano uspio da izgovori: Mama, pa ovdje su sami Jevreji . Ja ne zelim da idem u istu skolu sa Jevrejima.

Emigration Blues Date:12-02-2008