Site Network: My Company | Personal | Artist projects | Shop


"Let us have fantasy, boldness, unexpectedness, enchantment -- above all, tenderness..."
Georges Bizet (1838-1875)

Cini - Djordjo Vasic

Zivci su mi bili istroseni jos otprije. Kad sam u Njemackoj radio nocu kao cistac na podzemnoj zeljeznici, a danju kao stolar u tvornici namjestaja. Nisam u to doba spavao cestito ni tri sata dnevno.
Ozenio sam se kasno. Usjedjelicom iz mog sela. Zapravo, ozenili su me jer sam vec imao 35 godina. Zena mi je bila razroka. Jedno oko joj je stalno gledao udesno. I to me nerviralo. Izludjivalo. I sto je stalno lizala donju usnu kad prica. Kao da je palacala. Prvo sam je tukao samo samarima po licu, pa pesnicama , zatim nogama kad padne na zemlju. Nije plakala. I nije pokrivala lice . Samo se uvijala i micala naprijed kao neki veliki crv. Otjerao sam je nakon 6 mjeseci . Zvanicno se nismo nikad rastali.
Na pocetku rata sam u rovu provodio i po dvadeset sati bez prekida. Dok mi nisu stradali bubrezi i dok vise nisam mogao kontrolisati mokracnu besiku. U rodno selo se nisam vise ni vratio poslije lijecenja na beogradskoj VMA. Tu sam podnio zahtjev za useljenje u Kanadu nakon sto su se sestra i zet vec vec bili snasli. Osim mojih najblizih niko u Kanadi nije znao da sam bio ozenjen. Htio sam da pocnem zivot iznova, da zaboravim sve.
Prvi put sam osjetio neku vrstu gusenja kad su me na casovima engleskog za novodosle emigrante pitali za porodicno stanje. Poceo sam nevjesto lagati, crveniti i zarivati nokte u dlanove. Za vrijeme pauze su poceli da me zadirkuju, a jedan bivisi policajac iz naseg kraja mi je kao usput rekao da se ne salim, jer ovdje se sve zna o svakome.
Na srecu ubrzo sam nasao posao pa vise i nisam trebao da idem u skolu. A ne znam da li bih vise i izdrzao jer poceo sam da osjecam i strahovitu tjeskobu u labroatoriji za fonetske vjezbe, jer od rata naovamo ne mogu da prebivam u prostoru u kojem nema prozora ili kad sam ledjima okrenut prema vratima, a ovdje sam jos uz to morao da ponavljam po pola sata rijeci i recenice koje nisam razumio.
Gazda me volio. Radio sam u svojoj struci - kao stolar. U velikoj privatnoj radionici za restauraciju skupocjenog namjestaja. Povjeravao mi je najslozenije poslove i govorio da ima osjecaj da mi se jagodice dosaptavaju sa drvetom. A i jeste bilo tako, otkako znam za sebe drugujem sa drvetom ? niko u selu nije mogao napraviti bolju sviralu od mene, pravio sam oklagije, stolice, civiluke, a djeca su se jatila za mnom da im pravim mlinove na potoku.
Sva moja muka pocela je onog casa kad sam predao zahtjev za dobivanje kanadskog drzavljanjstva i kada sam saznao da ce moja cjelokupna dokumentacija, ukljucujuci i onu iz Jugoslavije, biti prekontrolisana . Poceo sam se buditi nocu i razmisljati o tome kako ce me uhvatiti da u papirima za useljenje nisam nikada naveo da sam bio ozenjen i da ce me deportovati kuci. Neprestano su mi u snove dolazile slike kako me uvode u policijska kola u pidzami i sa ogrnutim kaputom, sa lisicama na rukama. Kako me odvoze na aerodrom i sprovode do aviona za Sarajevo.
Posto sam lose spavao, sve teze sam se koncentrisao na posao. Jednom prilikom dok sam obradjivao komad drveta, nevjesto i neoprezno sam ga priblizio brusnom nozu i tom prilikom zasjekao dva prsta
Sutradan dok sam isao na previjanje, prosao sam kroz crveno svjetlo na semaforu i potpuno slupao automibil koji je dolazio iz poprecne ulice. Kad je dosla policija, nisam mogao ni rijeci prozboriti na engleskom, ali ono sto me najvise uplasilo je da nisam vise znao ni broj vlastitog ni sestrinog telefona.
Prestao sam izlaziti iz kuce. Na telefon se nisam javljao, jer sam vec sigurno znao da me prisluskuju. Vremenom je ovaj i zamukao , i gotovo mi nije ni trebao. Postu sam prestao da otvaram jer nisam htio da se pojavim na sudu zbog udesa koji sam skrivio. Tada bi sigurno saznali za moju laz vezno za zenidbu. Pustao sam samo sestru u kucu i to nakon sto be triput kratko pokucala na vrata.
Vodili su me i kod indijskog vraca. Da istjera strah iz mene. Da mi skine cini koje mi je ostavila bivsa zena. Ovaj mi je sakama koje su bile u tri nijanse smedje boje, mahao ispred ociju, pucketao prstima, nerazgovjetno mrmljao sebi nesto u bradu, puhao u mene, razmotavao neke papirice i palio u pepeljari neke mirsine trave. No, nista nije pomoglo.
Trenutno sam na antidepresantima. I jedem slatko. Nezasito. Sve sto mi dodje pod ruku. Zet mi je rekao da je povukao moj zahtjev za drzavljanstvo i da ne treba da se plasim vise. Jedino sto se debljam. Naduo sam se kao bumbar. I spava mi se. Stalno mi se spava. Osjeca kao mi nesto trne iz cela. Opada mi i kosa. Nezaustavno, ali, sve u svemu, dobro je. I snovi o deportaciji su nestali. Vise me u snovima ne vode na aerodrom. I ne saslusavaju. No, sigurno znam da me prisluskuju i da mi kontrolisu postu. Uglavnom, ne vjerujem vise nikome nista. I tako je najbolje.
Sestra misli da me bivsa zena proklela i da mi ovdje ne mogu skinuti cini. Valjda zbog daljine i nepoznavanja jezika. Jer otkud ce Indus znati kako se skidaju bosanske cini?.


Emigration Blues Date:21-01-2008